Pčelarenje na stacionarnom pčelinjaku kao moj hobi

Po završetku rata sam ponovo obnovio pčelinjak DB košnicama i skoncentrisao ih pod jednu drvenu nadstrešnicu  na istom lokalitetu kao i prije rata, kako se vidi na donjoj slici. 

U okviru ovog teksta se uopšte ne piše o postojećim  tehnikama  pčelarenja  i mojim iskustvima  u rješavanju brojnih mikrotehničkih problema  u cilju optimalnog  pčelarenja (o tome se inače puno piše i objavljuje), već se pažnja  čitaoca koncentriše na  neke moje odgovore i potencijalne prijedloge u vezi sa sljedećim pitanjima na koje pčelar početnik treba prvo da obrati pažnju, a to su:

- zašto se želim baviti pčelarenjem, zbog hobija ili biznisa?

- koliko mi košnica i kojeg tipa, u konačnici, treba za moj planirani način hobi pčelarenja?

- kako i gdje locirati moj stacionarni pčelarnik u konkretnoj situaciji?

- koji tip stacionarnog pčelarnika meni najviše odgovara u mojoj situaciji?

- kako organizovati ili izgraditi stacionarni pčelarnik, difuzno u prostoru ili u objektu?

- kako ostvariti ekonomskau samoodrživost stacionarnog pčelinjaka u mojoj klimatskoj situaciji?

- kako zaštititi (osigurati) svoj pčelarnik i pčele od provale, pljačke i namjerne paljevine?

- itd.

                Na ova i još neka druga pitanja u vezi sa naslovnom temom, želim odgovoriti u daljem tekstu  na svom ličnom primjeru, bez ikakvih pretenzija na to da su to pravi ili najbolji odgovori.

ZAŠTO SE ŽELIM BAVITI  PČELARENJEM,  ZBOG HOBIJA ILI BIZNISA?

Ljubav prema pčelarenju, isto kao i prema drugim slobodnim aktivnostima i sportovima kojima sam se bavio, je bila osnovna vodilja u mom dosadašnjem pčelarenju na principima kreativnog hobija. Uvijek sam se držao toga da mi je to dodatna djelatnost iz zadovoljstva, a ne radi biznisa tj. radi komercijalne zarade. Naravno, svjestan sam uvijek bio da ovaj hobi može prijeći i u biznis pod potrebnim uslovima za to, ali nisam imao potrebe. Danas mislim da pčelarenje kao biznis zaista treba prepustiti profesionalcima, jer je skopčan sa veoma mnogo poslovnih pretpostavki i materijalnim ulaganjima sa značajnim i ozbiljnim rizicima.

Moja zadovoljstva u pčelarenju su bila u relaksirajućem „druženju“  sa pčelama u slobodno vrijeme, u kreativnom eksperimentisanju sa pčelinjim zajednicama radi optimalnog prikupljanja najkvalitetnijeg meda na mojoj stacionarno lokaciji. Med prikupljam uz pomoć pčela samo za sopstvene potrebe i potrebe moje porodice, a ako pretekne, bude i za prijatelje. Nisam nikada prodao niti jedan kg meda, a poklonio sam mnogo. Nikada nisam manipulisao sa surogatima za proizvodnju meda niti sa kvalitetom meda. Veliko je zadovoljstvo znati da je med koji konzumiramo ja i moja porodica (i prijatelji) zaista prirodan, čist, besprijekoran! Nekad ga bude u većim, a nekada u skromnim količinama, ali je najvažnije da je uijek nesumnjivog kvaliteta.

Moj stacionarni pčelinjak je  sastavni dio dvorišta moje vikendice-kuće pa mi je bilo, a posebno sada mi je, dodatno zadovoljstvo posmatrati  aktivnost pčela i slušati njihovo zujanje u neposrednom okruženju. Sve gore navedeno su moji razlozi zbog kojih sam se do penzionisanja bavio pčelarenjem kao hobijem, a danas mi je ono i malo više od toga.

  KOJI NAČIN PČELARENJA  JE NAJPRIHVATLJIVIJI ZA MOJU SITUACIJU?

S obzirom na to da sam cijeli radni vijek bio stalno zaposlen  i poprilično poslovno angažiran meni  je odgovaralo da imam negdje, „na sigurnom“, neki stalni ili stacionarni pčelinjak  na koji mogu „trknuti“ ili doći „u svaka doba“, da nije daleko, da imam gdje ostaviti tj. imati „pri ruci“ potreban  pčelarski pribor, opremu, rezervne dijelove za košnice, hranu za pčele, lijekove, da mogu da ga gledam dok pijem kafu u dvorištu itd. Zbog toga je  moj pčelinjak i lociran tako tj. „stacionarno“ u mojoj avliji. Postoji mogućnost da se slično, pčelinjak postavi „stacionarno“ i u „tuđoj avliji“ uz neki dogovor ili kompenzaciju, ali to je malo složenija opcija.

U svakom slučaju meni kao hobi pčelaru nije odgovarala opcija preseljavanja pčelinjaka, zbog mojih prije svega poslovnih ograničenja, ali i zbog činjenice da nisam išao za pčelarenjem radi biznisa već radi hobija, kako sam ranije opisao. Preseljavanje pčela i pčelinjaka nosi razne transportne i druge zakonske rizike koji kod nas još ni izbliza nisu zakonski definisani i usvojeni.

KOLIKO  KOŠNICA  I  KOJEG TIPA, U KONAČNICI, TREBA ZA MOJ PLANIRANI NAČIN PČELARENJA?

Za stacionarno hobi pčelarenje je vrlo bitno opredjeljenje za  broj košnica odnosno broj pčelinjih društava sa kojima se namjerava  hobi pčelariti. Ja sam jednim dijelom moje karijere  pčelario sa DB košnicama (prije i poslije rata), ali sam nakon namjerne paljevine tog pčelarnika,  prešao na LR košnice i nukleuse. Mislim da za stacionarni način pčelarenja nije odlučujući  tip košnice već rad pčelara i mikroklimatska lokacija pčelinjaka. Broj  košnica sa kojim sam pčelario, a i danas pčelarim, kreće se od 10 do 15. Na osnovu mojeg tridesetogodišnjeg  iskustva mislim da je taj broj košnica dovoljan da se dostigne samoodrživost ili takozvana „prosta reprodukcija“  stacionarnog pčelinjaka na minimalno trogodišnjem nivou. Vjerujem da je to moguće i  na  najvećem broju  klimatskih mikrolokacija u BiH na kojima se uopšte može pčelariti.

Ovo mišljenje zasnivam na pomenutom iskustvu u stacionarnom hobi pčelarenju na mojoj mikrolokaciji, ni po čemu značajno specifičnijoj od drugih u BiH kao maloj zemlji (naselje Zates u općini Kalesija, u centralnom dijelu Sprečkog polja). Kao i drugdje na cijelom Balkanu i ovdje se u sporadičnim statističkim nizovima, generalno, smjenjuju  loše i  manje loše pčelarske godine, a ponekad naiđu i dobre, i to u svim mikroklimatskim uslovima. Bilo je i godina kada sam pčele morao i dohranjivati da bi opstale, ali to srećom nije česta pojava.

Moglo bi se uzeti da je, u prosjeku, svaka treća godina manje ili više dobra te da te godine hobi  pčelar može PRIRODNO da „namiri“  nedostatke proteklih dviju loših godina. U mojem slučaju to je značilo vrcanje ukupno do cca 200 kg meda iz navedenog broja košnica, u jednoj ili dvije paše te dobre godine. Ta količina čistog prirodnog meda je, uglavnom,  zadovoljavala potrebe moje šire porodice u prosječnom periodu od 2-3 godine. Po meni to i nije loše za pčelarenje iz hobija. Osim tog zadovoljstva važno je i to da svake godine taj broj pčelinjih društava može da donese novih 6 – 8 društava (rojeva). Oni se, uglavnom,  dijele prijateljima ili služe za kompenzaciju za neke zanatske usluge oko pčelinjaka ili  za pojačavanje slabijih društava na kraju sezone, pred zimu. Nisam nikada klasično prodavao rojeve ili društva.

KAKO  I GDJE  LOCIRATI MOJ STACIONARNI PČELARNIK U KONKRETNOJ SITUACIJI?

S obzirom na činjenicu da su danas, manje više svugdje u BiH i okruženju, komšije i ljudi općenito sve manje tolerantni na postojanje pčelinjaka u njihovoj blizini, na njihovim imanjima ili na „vozanje“ pčela u njihovom okruženju (nešto zbog uboda i potencijalnih alergija na ubod pčele, ali i sve više zbog siromaštva, zavisti, ljubomore, uskogrudosti i ko zna čega sve ne),  vrlo je bitno lociranje i koncepciju stacionarnog pčelinjaka optimalno prilagoditi  postojećem lokalnom okruženju, fizički i socijalno.

KOJI TIP STACIONARNOG PČELARNIKA MENI NAJVIŠE ODGOVARA U KONKRETNOJ SITUACIJI?

U praksi oko nas i na internetu se može vidjeti bezbroj  oblika i konfiguracija  pčelinjaka, od amaterskih do profesionalnih, od stacionarnih do preseljivih, od malih raštrkanih i ogromnih u jednom ili više objekata, od jednostavnih do egzotičnih... Koji tip staconarnog pčelinjaka ćete odabrati i izgraditi zavisi najprije od  vaših raspoloživih materijalnih i prostornih mogućnosti, do ličnog osjećaja za lijepo...

S obzirom da sam prošao mnogo faza u razvoju mog stacionarnog hobi pčelarenja, susrećući se sa mnogo različitih problema koji se moraju rješavati na pčelinjaku kao što su: krivljenje postolja za košnice tj. njihovo naginjanje tokom vremena, čišćenje trave okolo postolja košnica, borba sa mravima, pticama štetočinama, stršljenovima i osama, miševima, zmijama, zakisivanjem (namahivanjem kiše) u  košnice, zaštitom od udara jakog vjetra, od hladnog sjeverca, od „dvonožnih“ nepoželjnih posjetilaca itd....ja sam svoj pčelinjak zipovao tj.  skoncentrisao  pod jednu  nadstrešnicu (pčelarnik) ograđenu armaturnom mrežom, sa limenim soklom do poda (zemlje) i sa zaštitnim PVC zidom od vjetra sa sjevera. Nadstrešnica je kapaciteta 14 normalnih LR košnica i cca 10 LR nukleusa, „pod katancem“ je, priključena je na kućnu struju  i  kućnu alarmnu  zaštitu i osigurana je.  U njoj držim sve što je potrebno za moje pčelarenje, osim vrcaljke.

KAKO ORGANIZOVATI  STACIONARNI PČELARNIK, DIFUZNO U PROSTORU ILI U OBJEKTU?

Iz prethodnog teksta se vidi da moje iskustvo govori, te da ja preferiram izgradnju stacionarnog hobi pčelarnika kao samostalnog objekta za smještaj planiranog broja košnica i nukleusa kao i potrebne prateće opreme, alata, rezervnih dijelova itd., a ne razmještanje pojedinačnih košnica  na nekoj površini ili parceli, ma koliko se to činilo lijepo. To sam, činjenica je,  nekad i sam radio.

Više detalja može se vidjeti i saznati iz videa na sljedećem linku:

https://www.facebook.com/100010457190393/videos/682603862098181/?t=1

Kako se na priloženim slikama i videu može vidjeti, pčelinjak od 14 košnica sam u objektu pčelarnika organizovao tako da na čeonoj strani objekta imam 6 do 8 glavnih (proizvodnih) društava, a sa dvije bočne strane još po 3 do 4 pomoćna društva. Iznad glavnih društava, na polici stoje još 6 do 8 nukleusa za razrojavanje i proizvodnju rezervnih matica kao i hitne intervencije u slučaju gubitka matice i sl. Bočno iznad, na policama se nalaze razni rezervni dijelovi (matične rešetke, hranilice, pregrade, gljiva za dimljenje i sl.  U centralnom dijelu pčelarnika se nalazi jedan manji radni sto pod ključem u kojem je pribor, lijekovi, pogače, alat, pčelarski dnevnik itd. Tu je i manja „hoklica“ za predah i osluškivanje pjevanja matica (ponekad) itd. Pčelarnik ima betonski pod koji se lahko metlom čisti od uginulih pčela i drugog otpada iz košnica. Na vanjskoj zaštitnoj rešetki pčelarnika su PVC boce za hvatanje osa, muha  i stršljenova  kao i CD varalice (strašila) za ptice. I to je to!

KAKO  SE POSTIŽE  EKONOMSKA SAMOODRŽIVOST  STACIONARNOG  HOBI  PČELINJAKA  U MOJOJ SITUACIJI?

U prethodnom tekstu sam pomenuo šta se podrazumijeva pod ekonomskom samoodrživosti ili „prostoj reprodukciji“  stacionarnog hobi pčelarnika. Iako se ovdje radi o hobiju kome nije cilj komercijalni uspjeh tj.  biznis pčelarenje, ipak je posebno lijepo zadovoljstvo ako uspijete da bavljenjem ovim slatkim hobijem, pored kreativnog rada i zadovoljstva u prirodi, na zraku, dobijete i materijalnu satisfakciju u obliku pravog, čistog, prirodnog meda, koji ste prikupili uz pomoć i u saradnji sa vašim pčelama! Ako od toga možete glatko da dio poklonite i svojoj široj familiji  kao i  prijateljima, zadovljstvo je još veće.

Da biste to bili u mogućnosti, po mom iskustvu i po mom mišljenju, potrebno je da uspijete da na svojoj mikrolokaciji,  sa svojih desetak proizvodnih društava,  "uhvatite" u prosjeku  makar jednu dobru prirodnu pašu u 2-3 godine. To praktično znači da vaše pčele, uz vašu brižnu (stručnu) pažnju i saradnju, uspiju jednom u tom periodu da „napune“ i zaliju  medom treći nastavak vaše normalne, trodijelne LR košnice. Deset takvih punih trećih nastavaka obezbjeđuje u prosjeku više od 20 kg  ili ukupno preko 200 kg meda. Prosječna godišnja raspoloživa količina meda će, znači, za vašu kuću biti  i do 70 kg tokom svake naredne tri godine, kad više nikako ne biste ni imali prinos meda, ali uvijek bude još bar malo. Vi ćete znati da li od toga možete nešto i kome da poklonite...ja sam uvijek imao zadovoljstvo da to mogu da učinim.

Pored hobi zadovoljstva  i slatke satisfakcije u medu, svake godine vaših desetak društava mogu da proizvedu, uz vašu pomoć i rad,  isto toliko  novih društava (rojeva), matice, vosak, polen itd. Pošto ne širim svoj stacionarni hobi pčelinjak tj. održavam navedeni broj društava kao hobi konstantu, višak društava i matica ne prodajem nego ih u pravilu poklanjam prijateljima, početnicima u pčelarenju ili kompenziram za neke njihove zanatske usluge oko pčelinjaka i sl.  Sve to, dugoročno posmatrano, obezbjeđuje ekonomsku samoodrživost pčelinjaka tj. pokriće  troškova bavljenja hobi pčelarenjem,  koje iziskuje svaki hobi ( od pikada do tenisa!), bez daljnjih ulaganja.

 KAKO  ZAŠTITITI (OSIGURATI)  SVOJ  PČELARNIK  OD  PLJAČKE I NAMJERNE PALJEVINE?

Pošto niti jedno osiguravajuće društvo, za prihvatljivu premiju osiguranja za pčelara, neće osigurati vaše pčele od bolesti odnoso pomora pčela iz bilo kojih razloga, jedina  formula, koja puno znači u smislu materijalne sigurnosti pčelara, jeste osiguranje pčelarnika kao pomoćnog objekta za smještaj košnica sa lično izabranom premijom osiguranja. Ovo ne osigurava pčele od bolesti ili nepoznatog razloga njihovog pomora, ali osigurava veliki ili veći dio imovine pčelara  za slučajeve sve učestalijeg namjernog uništenja ili paljevine pčelarnika i košnica kao i provale u pčelarnik odnosno krađe. Pravilnim izborom visine premije osiguranja objekta pčelarnika može se indirektno osigrati i rizik od  gubitka  pčela, izazvan pomenutim  uzrocima nastale štete na objektu  pčelarnika. To je moje iskustvo u osiguranju, a mislim i da je to značajna prednost kod osiguravanja stacionarnog pčelarnika u odnosu na mobilno ili slobodno i nezaštićeno pčelarenje u prostoru.
 
Enver Brkić